utorak, studeni 3, 2009
Nixie. Moji roditelji su bili opsjednuti, što reći.
Nixie. Ime znači duh vode. Pa, to na neki način i jesam. Ili su bar tako mislili moji roditelji kada su birali ime.
No nekako je čudno zvučalo kad ga je ona izgovorila. Vanessa je izrasla, to sigurno. Kosa joj je i dalje bila neobično duga, oči i dalje smaragdne boje. Koža joj je bila lagano preplanule boje te je tako isticala njenu bijelu tuniku.
Gledala me s tim smaragdnim očima. U njima sam vidjela strah, poštovanje, iznenađenje i znatiželju.
"No, ideš li?" pitam je dok me gleda u nevjerici.
"Ovaj...Da! Da, evo me." rekla je brzim uzbuđenim glasom.
Provukla sam se kroz živicu ruža koje je Marie zasadila na početku proljeća. Nekih stvari se nikad ne možeš riješiti, pretpostavljam.
Vanessa je to izvela daleko laganije.
"Naravno" nasmiješila sam se sama sebi.
Hodala je za mnom sve dok je nisam dovela do terase koja se nalazila na drugoj strani kuće.
"I Vanessa...jesi li spremna upoznati Marie...ponovo?"
VAŽNA OBAVIJEST!!! NOVI POST NE OČEKUJTE PRIJE BOŽIĆA!!!
utorak, kolovoz 25, 2009
Ne, draga moja, ne vidimo se. Da ti barem to mogu reći, ali ovaj novi dio mene mi zabranjuje. On je ovdije oduvijek, a iz nekog razloga tek ga sada počinjem osjećati.
Osjećam to već neko vrijeme, od onog dana kad je
on završio u bolnici. Ta ljutnja, taj bijes, i to nešto što me vuće, poput magneta, poput neke veze. Valovi energije koji me udaraju poput bijesnih valova, oči koje sjaje, kretnje koje ne kontroliram, snovi tako stvarni da ne mogu biti samo snovi.
Plan za danas bio mi je prelistati imenik ili otići do gradskog arhiva, naći neku informaciju o njoj, ženi koja je preživjela, bilo što o Marie Allen. No moji planovi su pali u vodu. Ona magnetska povezanost toliko je jaka da me doslovno vuće.
Sada je slijedim, osjećam se poput robota, poput nekog stroja koji se kreće kako mu narede.
Telefon.Poruka, Daveova poruka. Želi da se nađemo danas, za sat vremena, da me oraspoloži.U našem parkiću. Zgodan je to parkić, mali i privatan, sasvim udoban. U sredini je fontanica koja već godinama ne radi, tako da se oko nje omotao bršljan. Oko drvene ogradice posađene su krizanteme i ruže.Iznad svake klupice je jedna mala brezica čije grančice rade udobnu hladovinu ljeti.
Zašto ne? Sada sam blizu parkića, a i dobro bi mi došlo malo vremena za razmišljanje. Može, tipkam na brzinu. Usporavam. Promatram grad. Imam neki čudan osjećaj da je ovo možda zadnji put. Zgrade, djeca koja se igraju, zaljubljen par koji se ljubi-
Osoba koju poznajem i predobro.On-kako je mogao. Dave i ta djevojka. Kako je mogao?!
Moje noge se pomiču velikom brzinom.Trčim prema njima. Njegov pogled kad me vidio. Šok.
"Nessa, draga, pa što ćeš ti tu?Mislio...Mislio sam da tek moraš krenuti."kaže to rastresenim glasom. Duga plava kosa zaklanja djevojčino lice, ali vidim da joj se ruke tresu.
"Kako si mogao?!" čujem svoj glas, tako hladan, tako moćan, tako ne-moj."Gotovo je." govorim i okrećem se.Prima me za ruku i povlači k sebi."Nessa..."
Osjećam brz puls u svojoj ruci."Zašto ne?" kažem sama sebi.I tada sam mu opalila šamarčinu. Osjećaj je tako dobar. Ali sada ju osjećam još bolje, još jače. Privlači me, zove k sebi. I slijedim ju, trčim prema njoj dok mi se suze slijevaju niz obraze.Ta povezanost, povezanost s nečime što tako jako volim, tako dobro poznajem. Stajem pored autobusne stanice. Tri su busa prošla dok nisam ušla u ovaj.Zašto baš taj?Jednostavno, uz ovaj je onaj pravi osjećaj, osjećaj koji me vodi mojoj vezi. Stanice prolaze pored mojih očiju. Dolazimo do zadnje stanice na rubu grad.Izlazim van, a moja magnetska veza je toliko jaka da ju skoro mogu opipati.Hodam polako. Vidim da se autobus okreće.Lijepo je ovdje. Tiho. Kuća prosjećne visine.
Molim te, molim te, nemoj odustati.Glas koji me zove,Otvaram vrata ograde.Kuća ima ulaz sprijeda, ali ja ga zaobilazim.Mali puteljak utaban u travi.Slijedim ga.Na mjestu na kojem puteljak skreće čeka me osoba na koju je priljepljenja moja veza.Smiješi mi se.Sa smiješkom nestaje ona magnetska povezanost ali ostaje prijateljstvo. I odjednom znam tko je ona."Nixie"smješim joj se."Vanessa, očekivale smo te." kaže njen veseli glasić.
petak, srpanj 10, 2009
Korak.Korak.Korak.
Škripanje-otvaranje vrata.
Vrisak iz susjedne prostorije.
Vrisak.Vrisak.Tupi udarac.
Tišina.
Korak.Korak.Korak.
Škripanje-otvaranje vrata.
On.Gleda me.
Nož.
Bol.Bol.Bol se širi kroz moje rame.
Vrisak.
Krv.
Ona.Svađa.
Probudila me Linda koja me luđački tresla. "Napokon" rekla je "znaš,u životu nisam čula nekoga da tako glasno vrišti i ne probudi sam sebe.Loši snovi?" Tupo sam gledala u nju.Rame me užasno peklo.Ožiljak me užasno pekao."D-da.Nisam baš najbolje spavala"odgovorila sam joj.Iznenadio me drhtav ton moga glasa."Potpuno te razumijem.Ni ja se baš nisam naspavala.Uz sve ovo što se dešava s tatom..."glas joj je pukao, a oči ponovo izgubile svoj sjaj.No nešto u meni je planulo.Sada sam ga prepoznala.Čovjek iz mog sna bio je moj otac.Jedina razlika je bila u tome što je u mom snu on bio nešto mlađi.Nešto u mojoj glavi je kliknulo.Žena iz sna-moja majka.I ona je bila mlađa. Sjetila sam se slika s tavana.Rekla bi da su ljudi iz mog sna-moji roditelji-imali oko 25 godina.Linda me ponovo protresla."Dobro, jesi li ti čula i jednu riječ onoga što sam ja rekla?! "pitala je iznervirano."M-molim?" Iznervirano je uzdahnula. "Rekla sam da kanim posjetit tatu i pitala te da li ideš sa mnom." Koliko god me mučio moj san on je bio savršena isprika da ne odem u bolnicu, da ne posjetim čovjeka koji je neki dio mene mrzio iz dna duše. "Znaš"počela sam "mislim da nije pravo vrijeme za to...ovaj san...uzdrmao me...i ne znam...mislim da nije najpametnije da odem danas."Pogledala me pogledom punim razumjevanja."Shvaćam.Vidimo se navečer."
ponedjeljak, lipanj 22, 2009
Noć mi je uvijek bila omiljeno doba dana.Uvijek je tako smirujuća.Ništa ne volim više od osjećaja tame koja se obavija oko mene.Milijuni zvijezda posutih po nebu i sjajni mjesec-nema ljepšeg prizora od toga.Ili sam bar tako mislila do sada. ***
Bilo je kasno kada se moja majka javila iz bolnice.Rekla je da će poslati Lindu kući taxijem, da je stanje mog oca stabilno i da će noćas prespavati u bolnici.Kada je Linda došla kući izgledala je, pa, u najmanju ruku grozno.Još uvijek je nosila svoju školsku uniformu.Oči su joj bile crvene i otečene od plakanja, a sve emocije iz njih kao da su ishlapjele.Njezina koža bila je toliko blijeda da se stapala s njenom bijelom košuljom.Prva dva gumba košulje bila su otkopčana, a preko njih se pružala opuštena plavo-bijela kravata.Plavo-bijela karirana suknja pokrivala je njena klecava koljena.Nije puno pričala.Ustvari nije ništa rekla otkad se vratila iz bolnice.Neko vrijeme smo samo sjedile, a onda se ona pokupila u svoju sobu.
Napokon pomislila sam, a onda sam odjurila na naš tavan.Stvarno ne razumijem ljude koji se boje tavana.Ja naš obožavam.Nije nešto posebno lijepo uređen, ustvari nije uopće uređen.Neke stvari potrpane su u kutije, a one koje su prevelike za to "nabacane" su po tavanu.Na zidovima su neke prastare sive tapete, a pod čine stare škripave grede.Dočepala sam se jedne od kutija i počela kopati dok nisam našla jedan od obiteljskih albuma.To je bio najstariji album koji smo imali.Odvukla sam se do prozora i sjela na antiknu ljuljajuću stolicu koju sam obožavala kada sam bila mala.Sjećam se kako mi se bilo teško popeti na nju i kako sam se satima znala ljuljati na njoj.A onda je jednoga dana moja majka odlučila preurediti kuću.Rekla je da izgleda
prestaromodno i da bi nam promjena dobro došla.Danas ta ista kuća izvana i dalje izgleda kao vila iz 18. stoljeća, ali je iznutra toliko moderno uređena da dobijete dojam da ste ušli u neki novo otvoreni klub.Uglavnom, uvalila sam se u svoj ljuljajući stolac i počela listati.Najstarija slika bila je slika vjenćanja moje majke i oca.Zatim su sljedile njihove slike kao mladog para, i onda, pojavljujući se niotkuda, bile su slike mene s mog trećeg rođendana.Djevojčica sa slike bila je preslika djevojčice sa stranice o neriješenim ubojstvima.
Zašto me to nije iznenadilo?Nastavila sam listati.Bilo je još nekoliko slika mene, pa zatim nekoliko slika Linde kao male bebe.Nekako između slika, zvuka škripanja koji su stvarale daske i ljuljanja stolca uspijela sam zaspati.
"Nije vrijedno toga, vjeruj mi."
"Znam i sama, ali to je moja dužnost.Jedino što u životu moram napraviti, jedino što moram izgurati do kraja." "Jedino što u životu moramo je umrijeti, a tvoje vrijeme još uvijek nije došlo.Zašto se onda ponašaš kao da je?" "Ne budi takav.Da samo znaš koliko me to boli.Znaš koliko te volim.Znaš koliko vas
volim." "Onda nemoj.Nemoj zbog mene.Nemoj zbog nas." "Dragi...Zar još nisi shvatio?To i radim zbog vas..." Probudilo me glasno pjevanje ptica.Noć mi je uvijek bila omiljeno doba dana.Uvijek je tako smirujuća.Ništa ne volim više od osjećaja tame koja se obavija oko mene.Milijuni zvijezda posutih po nebu i sjajni mjesec-nema ljepšeg prizora od toga.Ili sam bar tako mislila do sada
.Nebo je sada izgledalo zaista nevjerojatno.U daljini se polako naziralo izlazeće sunce.Oko njega u se širile tanašne nijanse žučkaste koja se pretapala u roze nijanse.Roze nijanse neba stopile su se s plavom bojom noći.Izgledalo je nevjerojatno.S velikim naporom uspijela sam otvoriti stari prozor tavana.Zapuhnuo me lagani vjetrić.Miris koji je donio bio je nevjerojatan.Bio je ispunjen mirisom bazge i bagrema.Miris svježe pečenog kruha-nedaleko od naše kuće nalazila se pekara-ispunio je zrak.Ostala sam tako buljiti opčinjena ljepotom i mirisom zore još podosta dugo.Kada me napokon svladao umor sunce je već bilo jasno vidljivo, a roza nijansa neba potpuo je izbrisala svaki tračak tame koji je imala noć.Spustila sam se stepenicama.Sat u hodniku pokazivao je 5:12 ujutro.Odvukla sam se do svoje sobe i izvalila u krevet.
srijeda, lipanj 3, 2009
Ruke su mi se još uvijek tresle.Ja sam se još uvijek tresla.Prošlo je već sat vremena, a ja se nisam mogla smiriti.U glavi mi je bila ta slika.Nisam si mogla pomoći.Po peti put sam se spojila na internet i otvorila tu prokletu stranicu.Na vrhu stranice pisalo je uvodni članak, a odmah ispod njega nalazio se članak i slika koji su mi promijenili život.Iskreno još uvijek nisam pročitala tekst, a razlog tomu je bio što nisam mogla prestati zuriti u sliku.Bila je to obiteljska slika ubijene obitelji.Muškarac je djelovao visoko.Jednom se rukom nalaktio na zid, a drugom je obgrlio malo nižu ženu.Usne su mu bile rastegnute u osmijeh.Kosa mu je boje lješnjaka, a oči plavo-zelene boje.Žena koju je grlio djelovala je malo mlađe od njega.Njena duga crna kosa padala je preko njenog desnog ramena podsječajući me na slap.Savršeno je isticala njene zelenkaste oči.I ona je bila nasmiješena.To je bio najsavršeniji osmijeh koji sam u životu vidjela.No nisam se dugo zadržavala na osmijehu.Svu moju pažnju privlačila je starija žena koja je sjedila na pletenom stolcu ispred mladog para.Njena tamno crna kosa bila je ispletena u dugu pletenicu.Na licu su joj se počele nazirati duguljaste bore.Njene oči sjajile su smaragdnom bojom.U naručju je držala maleno djetešce-malenu djevojčicu.Djevojčica je bila preslika starije žene.Imala je par blistavih smaragdnih očiju i abnormalno dugu crnu kosu.Starija žena...starija žena izgledala je poput mene.Pa dobro ne baš poput mene sada, možda poput mene za nekih tridesetak godina.Napokon sam se malo sabrala iako je moj pogled još uvijek bio uprt u stariju ženu.Skupila sam snage i pročitala članak o ubojstvu.Nisam trebala.Sada sam znala njihova imena.Muškarac i mlada žena bili su muž i žena.Njeno ime bilo je Sharon Williams, a njegovo Christian Williams.Starija žena je Sharonina majka, Marie Allen.Sharon i Christian izbodeni su na smrt, a Marie je, iako je dobila jak udarac u glavu, preživjela.I tada dolazi najčudniji dio cijele priče.Malu djevojčicu , Sharoninu i Christanovu kćer,nikada nisu našli.Sve što su našli od nje bilo je par kapi krvi.Imala je samo dvije godine kada je nestala, a ubojstvo se desilo prije 16 godina.Na kraju se nalazio dio teksta koji mi je sledio krv u žilama-djevojčica se zvala Vannesa.
utorak, svibanj 26, 2009
Bila sam u pravu. Kvaka na vratima se pomaknula i u WC je ušetala sitna žena. Primjetila sam skoro sve detalje na njoj iako sam je gledala samo par sekundi i iako je jedino svjetlo dopiralo u malim količinama s hodnika.Žena je dakle bila niska, malo debeljuškasta, poluduge kovrčave plave kose i očiju koje su me podsjećale na ljetno nebo.Nosila je majcu kratkih rukava boje lavande i crne hlače.Rekla bi da je u kasnim 30-ima.Na lijevoj ruci nosila je vjenčani prsten.Oči su joj bile uokvirene tamnim podočnjacima.Desnom rukom držala je mobitel na koji je pričala, a pored lakta je imala madež srcolikog oblika.Sjetila sam se svojih svjetlucavih očiju i brzo izašla iz mračnog WC-a.Produžila sam niz hodnik i skrenula desno.Moja majka i sestra sjedile su jedna pored druge.Linda se malo smirila, ali mama se činila samo još uzrujanijom.Ponovo prokleti miris...Koncetriraj se Vanessa!Pomislila sam u sebi."Heej..."snažan muški glas...Bio je to Dave.Nazvala sam ga s Lindinog mobitela kada sam došla u bolnicu.Dave je moj dečko već par mjeseci.Volim li ga?Ne...Ljubav je ipak prevelika riječ.Sviđa mi se definitivno i možda jednoga dana...ali sada...ne.Dave ima crnu kosu i jako svijetle, gotovo sive oči, a i viši je od mene."Dave...nisam mislila da ćeš doći."rekla sam glasom tako piskutavim da sam skoro poskočila od iznenađenja."Naravno, pa ne bi te ostavio samu u ovakvom trenutku.Kako si?"gledao me svojim predivnim zabrinutim očima."Umorno, iscrpljeno..."uspijela sam glas dovesti u red."...gle, nemoj krivo shvatiti ali trebam malo tišine...mislila sam otići doma i malo odspavati."Usta su mu se izvinula u osmijeh podrške otkrivajući blistavo bijele zube."Naravno mila.Da te povezem?"Iskreno, nisam bila ni najmanje umorna, ali morala sam se maknuti iz smrdljive bolnice i dokopati se interneta što prije."Hvala."nasmiješila sam se potvrdno i pozdravila s majkom i sestrom.
***
Nisam našla ništa korisno.Internet je u ovom slučaju više odmogao nego pomogao.Nevjerojatno je kako iskoći hrpa stvari (od leća koje svjetle u mraku do toga kako u photoshopu napraviti svijetleće oči) kada u tražilici upišete "oči koje svijetle".Pogled mi je poletio prema satu na zidu moje sobe.Bilo je tek 17:14.Nisam imala ništa za raditi.Prsti su mi sami od sebe počeli tipkati po tastaturi.Obuzeo me čudan osjećaj.Nisam shvatila ni kako ni zašto ali otvorila mi se stranica s listom neriješenih ubojstava.Ostala sam bez daha.
ponedjeljak, svibanj 18, 2009
Ne znam što sam očekivala.Navalu suza,tuge...Navalu nekog osjećaja.Ali nije bilo ničega. Ni u jednom trenutku nisam osjetila zabrinutost ili strah za oca.Čak je i onaj osjećaj mučnine nestao kada sam se maknula iz one smrdljive bolničke čekaonice.Jednostavno me nije bilo briga.
Dobio je što je i zaslužio.Misao mi je sama od sebe prošla glavom.Ne!On je moj otac!Kako mogu i pomisliti tako nešto?Nešto u meni se probudilo.Preplavio me neki čudan osjećaj...neka želja...želja za...osvetom?Da, to je definitivno bilo to.Ali zašto?"Što se to događa sa mnom?"tiho sam promumlja gledajući se u dugačko ogledalo koje je stajalo iznad umivaonika.Bila sam dosta visoka za jednu curu. Moja tamno crna kosa oduvijek je jako duga, a trenutačno je u razini mojih bokova. Od šišanja sam davno odustala, naime kosa mi užasno brzo raste.Moje oči su smaragdno zelene boje.Ja nažalost nemam prekrasno duge trepavice kao moja sestra i majka; doživotno sam osuđena na maskare i olovke za oči. No najčudnije na meni je moj ožiljak. Dug je i tanak, a proteže se preko mog desnog ramena. Žarulja je zatitrala par puta, a onda se ugasila."Ma krasno, još mi je samo i to trebalo"promumljala sam.Ne znam zašto sam odlučila ponovo pogledati u ogledalo.Sigurno ne zato da bi vidjela sebe,ipak je u WC-u bio mrkli mrak i nije bilo nikakvog izvora svjetlosti.No upravo je to bilo najčudnije. Mogla sam se jasno vidjeti, čak jasnije nego dok je žarulja gorijela.A onda sam skoro vrisnula."O... m-moj ... Bože..."jedva sam izgovorila te riječi.Moje oči...moje oči svijetlile su smaragdnom bojom.Neko vrijeme sam samo buljila u svoj jasan odraz, u svoje svijetleće oči i u svoj...ožiljak? Nisam ni primjetila da cijelo vrijeme svojom rukom gladim svoj ožiljak. Sada sam vidjela nešto u toj tankoj crti...nešto što me podsjećalo na...na...ne znam ni sama, ali sjećanje nije bilo ugodno.Na hodniku je zazvonio nečiji mobitel i shvatila sam da neću još dugo biti sama.
petak, svibanj 15, 2009
Odjurila sam stepenicama prema dnevnom boravku.Drhtavom sam rukom uhvatila telefon i utipkala Lindin broj.Linda je moja mlađa sestra.Mlađa je od mene tri godine,za 2 tjedna napuniti će 15. Jako je mršava,a kao i ostatak moje obitelji ima plavu kosu koja joj seže do ramena.Oči su joj kestenjaste boje,a baš kao i moja majka ima duge crne trepavice.Iako se nekada ne slažemo jako ju volim. "Halo"javila se Linda svojim pjevnim glasom."Linny"čula sam svoj drhtav glas"tata je u...u bolnici"jedva sam izgovorila do kraja."Naravno da je u bolnici,tata je kirur..."glas joj je pukao.Shvatila je na što sam mislila.Nakon stanke u kojoj nisam čula ništa osim neravnomjernog disanja Linda je opet progovorila"Š-š-što je bilo Nessa?Što se desilo?"glas joj je polako poćeo zvučati histerično"Ne znam,ispraznila mi se baterija.Linda, koliko brzo možeš doći tamo?""Pa možda nekih sat vremena...kod Lise sam..."Lisa je bila Lindina prijateljica iz razreda i to je bilo sve što sam ja znala o njoj."O.K."rekla sam slabim glasom i poklopila.
***
Sjedili smo u bolničkoj čekaonici.Moj otac je plastični kirurg tako da nije bilo govora o tome da ne stigne u bolnicu na vrijeme.Što mu se desilo-još nismo znali.Sve što su nam rekli je da se on samo odjednom srušio.Miris bolnice užasno mi je smetao.Bilo mi je teško gledati u moju majku-osjećala sam se tako bespomoćno,a silno sam joj htijela nekako pomoći.Ona me gledala svojim tamno smeđim očima i imala sam osjećaj kao da mi silno želi nešto reći.Otkako sam znala za sebe svoju sam majku smatrala definitivno najboljom i najljepšom osobom na svijetu.Njezina plava kosa je uvijek bila pokupljena u uredan konjski rep, a njezine tamno smeđe oči bile su uokvirene savršenim dugim trepavicama. "Sandra"odmah sam prepoznala glas tatinog najboljeg prijatelja i moga kuma Victora.On je radio s mojim ocem, ali je za razliku od njega Victor bio neurokirurg. "Žao mi je što ti ovo moram reći ali otkrili smo da James ima aneurizmu,aneurizmu koja je prsnula.Zato što je bio u bolnici uspijeli smo na vrijeme zaustaviti krvarenje,ali ne znamo hoće li se probuditi iz kome"Moja majka se uhvatila za stolac i počela plakati. Linda ju je zagrlila također plačući.Imala sam osjećaj da će mi pozliti"Ispričavam se" skupila sam malo snage da to izgovorim i odjurila sam prema ženskom WC-u.
srijeda, svibanj 13, 2009
Noć je bila kasna i uokvirena tamom i tišinom.Ovo je bila jedna od onih noći u kojima očekujete da se dogodi nešto loše.I da, ova noć je ispunila svoja očekivanja.
***
"Jenn,koju da uzmem?Ljubičasta nema naramenice, a crna je jako...jako...jako pripijena!"bilo je tek nekoliko dana do maturalne, a ja još nisam mogla izabrati haljinu."Pa sigurna sam da Dave neće imati ništa protiv pripijene haljine"nasmijala se Jenn.Jennifer je bila moja najbolja prijateljica još otkada smo zajedno krenule u vrtić. Ja sam znala sve o njoj i ona je znala sve o meni.Ona je bila jedna od onih nevjerojatnih crvenokosih ljudi veoma blijede kože i tamnoplavih očiju.Na sebe je bila spremna staviti bilo što samo da je moderno.I doslovno mislim bilo što.Npr. ona je za maturalnu kupila pripijenu crvenu haljinu koja je završavala nekih 20 cm iznad koljena.Nije imala naramenica,a dekolte je bilo bolje ne komentirati."Da,Dave bi definitivno bio sretan.A crna mi i bolje stoji."rekla sam ja sa potvrdnim smiješkom.Jenn mi se samo nasmiješila, a onda se bacila na ono što joj je najbolje išlo-kupovanje.Odvukla me sa sobom u dućan s cipelama i natjerala me da isprobam sve one crne cipele s ubitačno visokom petom. Nikada mi nije bilo jasno kako netko može hodati u tome!Na kraju sam izabrala jedne slatke crne štiklice s mašnicom.Jenn je gledala nekako majčinski u svoju zlatnu American Express karticu.Nakon što smo platile i obišle još nekoliko dućana krenule smo meni doma.Dan je bio lijep i sunčan i bilo je stvarno ugodno biti vani.Nakon pola sata smo napokon došli do moje kuće,vile iz 18.st. u elitnom djelu grada.Moj otac je oduvijek zarađivao lijepu svotu novaca, a moja majka se bavi dizajnom namještaja i nekada je nema skoro cijeli dan."Nadam se da Linda nije kod kuće,stvarno mi ne treba taj davež"promumljala sam više za sebe dok smo ulazile u moju kuću.Jenn se samo nasmijala."Znaš"počela je"još mi je uvijek čudno koliko si ti drugačija od svoje obitelji.Oni imaju plavu kosu,ti imaš crnu,oni imaju smeđe oči,ti imaš zelene.Svi su nekako ukočeni, a ti si opuštena."To je stvarno bilo tako.I kao malu i mene je to uvijek zbunjivalo.Ali svaki put kada bih pitala nešto o mom drugačijem izgledu moji roditelji bi mi rekli samo da sam jako slična svojoj baki,a nakon toga bi usljedila neugodna tišina.To mi se nikada nije činilo istinito,ali ipak,vjerovala sam im.Otišle smo u moju sobu i odložile sve silne vrečice sa stvarima koje smo pokupovale.I onda se desilo.Moj mobitel je zazvonio.Zvala je moja majka."Halo"javila sam se."O Nessa"dopro je majčin jecaj iz telefona."Moraš odmah doći do bolnice.Povedi i Lindu sa sobom.Tvoj otac je..."Prokleta baterija se ispraznila."Ne!"naglo sam viknula"Jenn,zovi taksi,a ja ću nazvati Lindu.Moramo hitno u bolnicu"